Fotografija Vanje Čerimagića Duhovi Sarajeva jedan je iznimno značajan umjetnički fotografski prilog pamćenju i sjećanju na godine barbarskog razaranja i sistematskog četvorogodišnjeg sadističkog ubijanja Sarajeva (a i cijele Bosne i Hercegovine), u godinama agresije na grad od 1992. do 1996. godine.

Ovaj rad Vanje Čerimagića pridružuje se neiscrpnom nizu drugih nezaobilaznih umjetničkih svjedočanstava o nepojamnim zločinima nad građanima Sarajeva, nad gradom, nad kulturom i civilizacijom. O tome svjedoči bezbroj autora iz porodice umjetnikâ u polifoniji njihovih jezika (od književnosti, likovih umjetnosti, filma, fotografije, muzike, etc.), a svima je zajednički nazivnik: memento na vrijeme patnje, opomena na strahotnu blizinu smrti, ukratko: neotklonjiva obaveza preživjelih da pamte i da u sjećanju čuvaju sve koji su patili i umrli.

Sarajevo je (kao životni i kulturni topos, kao ljudska zajednica, kao struja žive egzistencije i života) preživjelo. A o iskustvima patnje govore i treba da svjedoče umjetnička djela i umjetničke akcije koje (kao iskazi i svjedočanstva) u svojoj jezgri predstavljaju ljudske moralne energije i obraćaju nam se snagom i energijom svoje moralne obaveznosti. Stoga su umjetničke evokacije tih godina patnje, zapravo apel na ljudskost a protiv energija zla, apel na volju za slobodom i ujedno izraz najdubljeg pijeteta prema onima kojih više nema. Na taj način su ovakva umjetnička svjedočanstva i naše epohalno j’accuse.

Na pozadini iskustava Sarajeva u godinama opsade građena je ova fotografska kompozicija Vanje Čerimagića, koja ima spomenute moralne razloge i karaktere. Ova kompozicija je višeslojna: jednom, ona je svojevrsno svjedočanstvo o licima kojih više nema i svjedočanstvo o zlu koje se bilo sručilo na grad; drugi put, ova kompozicija je optužba; u trećoj dimenziji ona je izraz tuge i tugovanja kao i izraz pijeteta; i najzad, ova kompozicija je (kao priča o onima koji su ubijeni) ujedno minijaturni fotografski egzistencijalni “esej” o životu i smrti, odnosno tankoj fizičkoj i metafizičkoj kopreni koja dijeli život i smrt.

Sve su ovo zajednički razlozi svih umjetničkih akcija koje se (kao i ova akcija Vanje Čerimagića) na svoj način bave suočavanjem sa ljudskom patnjom, ali i nadom u otpor silama zla. To su oni isti razlozi koji su na djelu u sličnim akcijama a koje se suočavaju sa dijagnozom naše epohe koju (dijagnozu) je formulirao jedan filozof. On našu epohu dijagnosticira kao “epohu koja je ,izumila’ plinske komore, totalni rat, državno provođeni genocid i logore smrti, pranje mozga, sistem državne sigurnosti i panoptički nadzor cijelog stanovništva (...) To stoljeće je ,proizvelo’ više palih vojnika, više likvidiranih građana, ubijenih civila i prognanih manjina, više mučenih, poniženih, izgladnjelih i smrznutih, više političkih zatvorenika i izbjeglica, nego što se do tad moglo samo i zamisliti. Fenomene nasilja i barbarstva određuju signali epohe...” (J. Habermas).

Jedan drugi filozof (Karl Jaspers) u svom razmišljanju o pitanju krivnje opominje nas žive da se čuvamo oholosti onih koji su preživjeli.

Sulejman Bosto

JABLANIČKO LAKE, BOSNIA AND HERZEGOVINA, FEBRUARY 2017: Once fertile, green valley along emerald Neretva River between Konjic and Jablanica in central Bosnia and Hercegovina was a man’s home for hundreds of years. The construction of the large hydroelectric power plant in Jablanica began in the late forties. The dam stopped Neretva and formed artificial lake that has flooded their villages. Due to the weak rainfall and low water flow, this reservoir is in the rapid decline of water level due to the production of electricity. When the lake completely dries up, it can be seen the remains of the village with its old Muslim cemetery.